2018. dec 06.

2017 November / December: Andrea Popov Miletić (Serbia)

írta: Mr.MehesKaroly
2017 November / December: Andrea Popov Miletić (Serbia)

dscn4595_2.JPG

OSTANI SUVA DANAS U PEČUJU

  1. novembar

S obzirom da sam pešak, najmanja karika u saobraćajnom lancu, nisam mogla odvesti sebe najkraćim putem do Pečuja preko Osijeka i Donjeg Miholjca ili Preko Sombora i Baje. Avantura kombi-prevozom do Budimpešte počela je vrlo stisnuto, s obe strane dodirujući bunde žena iz javnog sektora, s devojkama nestrpljivim da stignu na aerodrom Franc List i odlete u toplije krajeve i čovečuljkom sumnjivog imena Salvatore Napoli (ma, daj!) da bi se posle višečasovne vožnje završila na grandioznoj stanici Keleti. Navodno da bismo izbegli gužve na autoputu, vozač nas je sproveo kroz maltene celu Mađarsku, šibajući kroz gudure i seoska dvorišta tako da su ovce, konji, nekakvo arhaično goveče, baštenski kipovi i ogromna mangulica (za koju se ispostavilo da uopšte nije kip!) posle dugo vremena videli kako kraj njih promiču ljudska lica (a da to nije njihov gazda).

U potrazi za svojim peronom devet i tri četvrtine osunčana i naelektrisana odlazim uz muziku koju proizvodi ulični svirač (vokal, električna gitara i malo pojačalo) i praćena pesmom Hallelujah hallelujah koračam filmski i preko puta pronalazim povoljniji kurs od staničnog. Na moje varvarsko oduševljenje u vozu me čeka wi-fi i punjači za mobilni, a kondukter sa infantilnim hemijskim olovkama sa zekama i medama okačenim o džep košulje videvši da pokušavam da čitam, simbolično mi pali svetlo. Svi u vagonu nosimo naočare i svi čitamo neki tekst, sa ekrana ili papira, pored mene je baka koja neverovatnu pažnju posvećuje svakoj stranici časopisa kao da će nakon čitanja odgovarati lekciju. Poslednju stranicu proučava brižljivo, sa jednakom pažnjom. Na stanici me dočekuju moji domaćini Karolj i Eniko. Dok se vozimo ka stanu pitam za radno vreme prodavnica (uvek imamo taj strah da ćemo ostati gladni ako vikendom kojim slučajem ne rade radnje) i saznajem da je sve otvoreno nedeljom, dakle ko hoće na misu, može na misu, a ko ne želi, može da prinese žrtvu svom konzumerističkom bogu. Ostatak večeri se magli kao san.

  1. novembar

Probudila sam se naspavana u stanu koji nije moj (dat mi je da u njemu pišem, ali nikome ne smeta da u njemu radim „pet Tibetanaca“, pevam, kuvam čorbu od pečuraka i čitam Lisicu Dubravke Ugrešić i Otmenost ježa Mjuriel Barberi). Paralelni svet u kojem sam ja pisac nalazi se iza starih fasada i iza njih poslaganih nekoliko redova novih tipskih zgrada čije kapije otvaraju komplikovane šifre. Probudila sam se sa željom da se najpre popnem na TV toranj i izvidim situaciju odgore, ali kiša je padala 40 dana i 40 noći. O obitavanju u paralelnom svetu svedoči i postojanje pekare „Evropa“, samo što u ovoj varijanti (Europa pékség) istetovirani pekar peva albanske narodnjake bez ustezanja pred mušterijama, a prodavačica peciva bez ikakve sumnje je njegova žena ili ljubavnica što govor njihovih tela eksplicitno poručuje.

  1. novembar, Dan za nežnost

Grč u kojem sam bila zbog svega što ostavljam kod kuće i odlazim u nepoznato polako popušta. Mislim da polako gubim i onaj unezvereni pogled i polako opuštam ruke da se klate dok koračam.

Od nečeg treba početi, a ovaj grad je sav popločan Žolnaiju u čast, svaki ornament omaž je njemu. U Žolnai muzeju osoblje je hladnije od eksponata. Brzo mi se razbistrilo: što pre shvatiš da ćeš ovde sve morati da otkrivaš sama i da ni sa kim nijedno iskustvo nećeš moći da podeliš, biće ti lakše. Svaka vaza, svaka pločica, svaka figurina je nežnost. Iako ne možeš preći prstima preko nje, očima možeš osetiti nežnost. Žolnai je Gustav Klimt keramike. I još: Pečuj je Žolnaijev Park Guelj. Posetite ga kada je toplo, lepota je u ovo doba godine umotana, ostavljena za zimnicu, skulpture su ušuškane, sigurne u kabanicama, a fontane u drvenim sanducima kao rakete čije je poletanje odloženo, brodovi u zimovniku.

U ovom stanu su, između ostalog, spavali i pisali: Oto Tolnai, Dragan Velikić, Boško Krstić, Laslo Blašković, Krištof Varga, Florens Nevil, već spomenuta Dubravka Ugrešić, Ljudmila Ulicka... Čekam da iz jastuka na kom su spavali isteknu delići njihovih snova i priteknu mi u pomoć, da uhvatim lucidnost u pari koja se diže iz šolja iz kojih su pili. I neka mi ime ove ulice (Felsőmalom utca) pomogne ma značilo ono 'gornja vodenica' ili 'mlin koji se nalazi gore' ili 'vetrenjača na brdu', neka teče, neka se vrti i neka melje.

Kakav bi to dan za nežnost bio da u njega nisu uključene bake? Jedna je pospremila preda mnom jedan ulični prizor – pored bronzane skuplture gospodina koji sedi nad knjigom i kafom, neko kome je ovo sinoć izgledalo kao genijalna ideja, postavio je kriglu piva i cveće sa busenom zemlje (očigledno iščupano ispred gradske kuće). Baka je požurila da prospe pivo i skloni čašu, saveznički me gledajući: „Vandalismus!“ Druga baka blagog pogleda mi je pomogla dajući mi na odličnom engleskom uputstvo kako doći do muzeja Viktora Vazarelija: „On the second corner, left.“

Već vidim da će lokalni klub Nappali biti moja druga rezidencija. Dan od porcelana završavam šaputavim i nežnim zagrebačkim č, dž i š. Sara Renar je nežnost. Jedina u klubu razumem o čemu peva, ostali samo osećaju.

Čula su mi se izoštrila, ali dan mi traje kratko.

Pred spavanje: Philip Glass, Metamorphosis (Branka Parlić/klavir)

https://www.youtube.com/watch?v=_hMw1C6fPt8

  1. novembar

Danas su stihovi Adi Endrea (Volim one koji putuju, /Koji plaču i bude se bez volje,/ U hladnoj zori, pod injem/ Sleđeno polje[1]) i danas su pesme the Smiths i danas je dekica koji na violini zainat svira tužne mađarske pesme. Niko me nigde ne čeka (osim otvorene prazne stranice u Wordu ili onih isuviše ispisanih na kojima vlada haos) i nikog poznatog ne mogu sresti. I ovaj pokošeni travnjak je melanholija. Ideja na koju su došli u jednom hotelu da gostima nude ribice u akvarijumu na iznajmljivanje danas mi se ne čini tako ludom. Podnela bih čak i da uz stan ide mačka, mačka za pisce. Iako znam da sve što bi mi danas trebalo jeste jedan pas.

  1. i 20. novembar

Konačno pišem. Verovatno poznata među komšilukom kao ona s prizemlja koja štuca – zbog naglog izlaska na terasu (u stanu se ne puši) i naleta hladnog vazduha uvek bih na toj terasi štucala tako da mi cigareta presedne (kod nas, iako nisam sujeverna, važi da kad te neko spominje to je razlog štucavici, zato pomislim na moje ukućane i brzo prestanem).

U češkoj pivnici sam, onako damski, počistila veliku porciju gulaša i sunula dva piva što mi je izuzetno popravilo raspoloženje, a i reputaciju među konobarima koji su se zagonetno smeškali.

Mislim kako sam i u Novom Sadu sama, kako sam uvek sama, oduvek. Kako sam se na skupovima odraslih sklanjala i družila sa decom i životinjama.  Kako nešto opasno nije u redu s onim ko ne može da provede mesec dana sâm sa sobom.

  1. novembar

Profan dan u tržnom centru. Jela sam neke tajlandske glazirane kuglice i bezuspešno pomagala ćerki oko domaćeg zadatka preko vibera. Na povratku u stan htele da me vrbuju neke izuzetno fine devojke interesantnog izgleda (lepe, u dugačkim suknjama, s pirsingom u nosu i tačkom na čelu) rečenicom: „Do you like reading?“ Pričala nemački dok sam kupovala mandarine u piljarnici u Kiraly ut. (piljarica je prva počela!) Prihvatam taj trenutni, lažni identitet studentkinje iz Nemačke. Ovde ima baš mnogo studentarije svih rasa i nacija, glasno prolaze u grupama što daje neki brži, urbaniji, mladalački šmek gradu.

Kako ljubav uvek ide jednu sekundu ispred bolnih činjenica stvarnosti – htela sam da nekome kupim gorki liker jer ga mnogo voli, ali sam se već sledećeg trenutka setila da ta osoba više nije živa. Ljubav uvek ide jedan trenutak pre smrti.

Čitam vest da je uspešno presađena ljudska glava. Telo presađeno na glavu? Literarna kreacija Meri Šeli presađena na stvarnost? Čekam kada će se glava moći otvoriti, očistiti i vratiti na svoje mesto.

Još malo o tržnom centru. Ma koliko plitko zvučalo, tržni centar u bilo kom nepoznatom gradu u koji prvi put dođete funkcioniše kao nekakva 'najsigurnija kuća' u kojoj je toplo, poznato i niste sami. Ma koliko se pretvarali da nam to nije važno, naravno da ćemo pre birati sjaj nego bedu, toplo a ne hladno, okićeno a ne prazno. Na spratu jedete, kao i većina ljudi potpuno sami, a ipak zajedno s njima i neprimetni, ne odskačete mnogo od okoline kao kada biste na primer sami ušli u restoran i seli za sto za jednog. S obzirom da smo naviknuti na sve te brendove, artikle, fontove, prostor prodavnica koje viđamo i u svom gradu, a koje su manje-više čak i uređene jednako u smislu rasporeda i enterijera u tom smislu imamo osećaj poznatog, „našeg“. Zona najmanjeg stresa od nepoznatog i žalosno reći: prirodno stanište. Ne preporučujem, već konstatujem. O tome kako smo mi, deca rasla 90-ih u Jugoslaviji, trajno oštećena i željna svega, ne može se izneti tačnija tvrdnja od te da ne umemo normalno da odreagujemo na izobilje. Ambalaže pojedinih artikala koji se mogu kupiti u Mađarskoj naknadno se vraćaju kao pozitivno sećanje na nešto lepo i ukusno što smo 90-ih donosili iz Segedina ili kupovali na pijaci od švercera. Bila je to „prava hrana“ usred onih praznih rafova, inflacije koja je na putu od posla do kuće jela plate naših roditelja i otužnih embargo-specijaliteta koje su nam mame i bake uz pomoć štapa i kanapa pravile igrajući u tom haosu svoju uobičajenu ulogu kao da je sve u najboljem redu.

  1. novembar

Sela sam u kafić koji nudi kafe iz celog sveta, ovog puta degustirala sam Japan. Za to vreme sedeći na ulici (sunce je to dozvoljavalo) čitala sam Otmenost ježa pijući ga u meditativnim srkovima (baš poglavlje: U malim srećnim gutljajima). Sinhronicitet. Kolona dece, dvoje po dvoje prolaze, glupirajući se, svako dete nosi flašicu vode i sendvič. Ispijeni starac na klupi naginje iz svoje flašice i gleda kip visoko gore na zgradi pozorišta, smeje se kao da mu je kip ispričao vic.

Večera kod mojih domaćina, riblja čorba (udovoljavanje mom kapricu), pa palačinke, uz ozbiljno domaće vino iz ovih krajeva, smeh.

  1. novembar

Sudbina me je danas odvela na sastanak sa starijim gospodinom iz Engleske od kojeg sam imala zadatak da preuzmem jedan vredan eksponat za prijateljicu (radilo se o antikvitetu, štapu za golf starom sto godina kupljenom na baštenskoj rasprodaji baš tog dana kada ju je momak zaprosio na plaži Instow). Obližnje jezero sa imenom mitološkog prizvuka (Orfű) na kojem su ovog novembarskog dana obitavale samo senke kupača iz letnje sezone: mladih kojima je ovo prvo leto da sami idu na jezero (kod kuće se neko brinuo da li će prelaziti sopstvene granice), ozarenog lica pobednika ribolovačkog takmičenja i korpulentnih mađarskih baka (na mađarskom zvanih „kućni zmaj“) koje deci ne daju sladoled pre ručka a koje su ponele svakakve đakonije u kutijama i kutijicama i muškaraca koji u stolicama na rasklapanje piju špricer (dug je dan) i igraju marijaš (pjatnikovim kartama dakako). Vikendice uz jezero, reči i izgovor tog gospodina, tihi pecaroši, sunce i jesenje lišće učinili su ovaj dan veoma posebnim i prijatnim, na njemu se nazirala neka svetlucava patina.

  1. novembar

Od tamo odakle dolazim stiže mi ujutru vest o jednoj smrti i uveče o kucanju jednog novog srca, sve u istom danu. Posle pročitane poruke koja me je pogodila usred prodavnice, znam da moram da hodam što dalje, da samo treba koračati. Kakvu sam samo zabludu imala o nekakvoj ravnoj Panoniji. Dospela sam sve do Meček kapije penjući se uzbrdo zajapurena uz ulicu Janoša Hunjadija (ovo mi je jedna od omiljenih ulica u Pečuju). Bradati čudak prosuo je odgore kofu punu vode tik ispred mojih nogu ili je sve to bila moja uobrazilja. Kad su automobili prestali da prolaze, čulo se kotrljanje lišća. Čekala sam autobus koji nikad nije došao.

Vratim se u stan, pa opet odlazim da hodam i hodam bez cilja. U stanu me sa zida prekorno (ili više molećivo) gleda Isak B. Singer (ne, on nije izmislio šivaću mašinu). Plakat sa njegovim likom zalepljen je baš pored vrata i kao da mi u prolazu poručuje: „Nećeš valjda opet napolje, majke ti? A danas ni slova, hm?“ Ja odlazim, on ostaje. I on i njegov citat: „Šta naposletku ostaje posle pisca? Samo njegova dela.“

Umrla je moja baka Ana, ironično, baš ona koja me je učila da brojim na mađarskom i za kojom sam ritualno ponavljala za mene taj čudni vilenjački jezik: „eđ, ketu, harom, neđ...“ Imala je 92 godine, naživela se, kažu. To ne bi trebalo da ti bude šok, kažu. Pravila je najsavršenije puslice na svetu. U svesti sam je povezivala sa tim puslicama, bezazlene, slatke i meke kao njena duša, ugađale su drugima. Kad sam se udavala, prethodnu noć je provela praveći svoju čuvenu tortu bogatu čokoladom, puterom, jajima i orasima. S deka Vladom (mojim deda stricem) proživela je divan život pun ljubavi, išli su na čarde i u banje, vozali se čamcem, nisu jedno drugom u životu rekli ružnu reč, takvih parova više nema, živeli su jedno za drugo. Otkad je on umro, ona se istrajno svake večeri molila da i nju pozove kod sebe. Poslednji put kad sam je videla, donela sam joj buketić (kupila sam ga ispred pothodnika) i glasno smo se smejale, pohvalila joj se da idem u Pečuj, kad sam je grlila bila je tako mala i koščata kao neka prvakinja. Krivo mi je što je nisam češće posećivala. Ostavila mi je jedan kotlić da u njemu kuvam paprikaš i ordenje da se njome ponosim (bila je udarnik osamnaest puta, kao sasvim mlada devojka radila je u tkačnici, imala je tada samo 45kg). Šaljem mužu poruku: „Više nemam nijednu baku“.

Ipak, uveče zaspim sa vešću o jednoj bebi koja raste u stomaku moje drugarice i jedva čekam da je upoznam.

  1. novembar

Dobrovoljno izgnanstvo, čudna mešavina odmora i odsluživanja vremena (ne kazne, ali odbrojavanja da vreme prođe), opasan spoj slobode i samoće. Mislim o našim domovima na rasklapanje, životu koji iskoči iz kofera i laptopa kada ih postavimo u prostor i otvorimo, stvorimo sebi dom na drugom mestu.

Žolnaijeva ružičasta kolekcija i manufaktura rukavica, današnje odredište na mapi. Razmišljam zašto sam podsvesno izabrala baš te dve izložbe, da li sam ja u stvari jedna razmažena devojčica. Videvši rukavice koje širom sveta krase gospodske ruke i keramiku iz koje vlastela jede i pije i popločava svoje palate, osećanja su mi bila ambivalentna – čime se i moj rukopis u nastajanju bavi (hoće li već jednom prestati to nastajanje). To večno kolebanje između asketizma i hedonizma, snobizma i solidarnosti, zadovoljavanje običnim ili težnja ka luksuzu, na klackalici između udovoljavanja sebi i udovoljavanja drugima, da li smo licemerni kada kažemo da nam nije potrebno da budemo okruženi lepim stvarima, krivica zbog sopstvenog konformizma, luksuz koji kapitalizam predstavlja kao neophodnost. Da li je strašno reći: divim se, hoću to? Da li tom izjavom biramo stranu? Da li ćemo odbijanjem da kupimo ove rukavice sprečiti da ovce, jeleni, nojevi, južnoamerički prasići i pitoni budu ubijeni i da im koža bude oderana? Želimo li da nam bude meko, toplo i udobno ili grubo, hladno i neprijatno?

U crkvi Transfiguracije našeg gospoda pastva čita projektovanu molitvu sa velikog ekrana.

  1. novembar

Pila kafu Jamajku. Skoro ceo dan provela u Sopstvenoj sobi. Sopstvena soba i prihod – materijalni i psihički uslovi potrebni spisateljici da bi stvarala, recept je Virdžinije Vulf koji svi rado citiraju, a Virdžiniju Vulf verovatno ne čitaju.

Moja glina se još oblikuje, ne mogu da se odmaknem dovoljno daleko da vidim gde da dodam, a gde da oduzmem pre nego što ode da se peče. Mirim se sa tim da je uticaj muzike i filma na primaoca nešto što književnost nikad neće moći dostići, ili npr. utisak koji na gledaoce ostavlja pozorišna predstava, a opet snažnija je od slike ili fotografije.

Inače, znam da čitam mapu, ali ne znam uvek da je okrenem. Zimske zvezde kao srebrne kuglice na baka Aninoj torti, nema ih, nebo je prazno.

  1. novembar, Tettye

Vau, koliki tobogan! Je l' otišla ona žena sa malim bliznakinjama? Ma 'ajde spusti se, niko ne gleda, niko te ni ne zna ovde. Nemoj, nemaš zdravstveno osiguranje. Viiiiiiiiii!

Uvek se trudimo da nove prostore povežemo, uporedimo s nečim kod kuće, tako i ovde nalazim vezu sa Sremskim Karlovcima. Tettye je moje novo omiljeno mesto u Pečuju, pitomo žuto i brdovito, puno ljupkih kuća, okruženo zelenilom, šumom. Svakim korakom uzbrdo pojavljuje se novo iznenađenje: zidine nekadašnje tekije sa kojih se vidi panorama, viteška scenografija, amfiteatarska, antička atmosfera. Radnici piju pivo ispred prodavnice, devojka sa zidina gleda grad. Pečuj je jedini grad za koji mi mapa nije potrebna, krećem se po osećaju, rasterećeno, bez straha.

  1. novembar

Biti uronjen u strani, nerazumljivimi jezik povremeno prija, ali na momente kao da sam pod vodom, ne čujem ništa, ne čujem ono što mi kao piscu treba – buka ulice, razgovori ljudi, tuđe reči koje bih mogla „ukrasti“. Ponekad mi se učini da nešto razumem, pa pravim sopstvene sulude semantičke konstrukcije. Potopljena u tuđ jezik, okrećem se sebi i svojim mislima.

– Jesi danas išla tamo da pišeš? – stiže mi poruka od ćerke, sveže obučene pred moj polazak kako da koristi aplikaciju.

– Kako misliš? Pišem ovde, u stanu.

– Aaa, ja sam mislila da ti ideš svakog dana negde i sediš na nekom postolju, a oni te nadgledaju kako pišeš.

  1. decembar

S mladim novinarom pričam o svojoj poetici, impresijama o gradu, sličnostima i razlikama, očekivanjima, o ratu. Uvek ispliva i taj rat. Dok sam ovde boravila, sudilo se ratnim zločincima, a čitajući komentare na portalima i društvenim mrežama – rat kao da je bio juče, u stvari kao da nikad nije ni prestajao, još tinja, smrdi i koliko god se sklanjali, dim ide na nas.

Gradom je zavladala predbožićna atmosfera, šarene tezge i muzički program.

Nisam sama, moji čovečuljci su mi došli u ovu staklenu kuglu sa snegom u kojoj se pale mala svetla. Grad je okićen, ali s ukusom (kao i sve ostalo ovde), nema kiča, nema preterivanja. Ljudi su obučeni obično, kao da im to u životu nije toliko važno (kod nas se ljudi previše trude, još uvek postoje ti pokušaji isticanja hijerarhijski višeg statusa ili, s druge strane, neobičnog karaktera naklonjenog umetnosti kroz odeću). Džamiju Kasim-paše je obojila svetlosna projekcija uz pomoć šarene folije, šablona na projektoru, pa izgleda kao da je oslikana. Sećam se kako su nam u osnovnoj školi lekcije projektovali sa folije postavljene na grafoskop. Miris kuvanog vina, oslikani medenjaci, sapuni, igračke i ukrasi od drveta, sve ručne izrade. Po trgu gore male vatre, okićena je ogromna jelka, u njenom podnožju su jasle i slama. Ovde deca ne bacaju petarde već neke pucketavce, kapisle. Kobacice, langoši, kurtoš kolač, vina iz lokalnih vinarija (posebno su čuvena iz mesta Vilanj), ljudi sede zajedno za dugačkim stolovima. Zajedništvo, biti s drugim ljudima, jesti i piti s njima, smejati se. Tu je ispred našeg nosa spomenik onima koje je pokosila kuga.

Kad nekog toliko voliš da bi mu kupio ceo vašar.

  1. decembar

Staklena kugla se protresla i zabelela tek danas, kad su moji čovečuljci otišli iz nje. Sneg, tišina. Inače volim kafu bez kerefeka. Nemoj da mi iz kafe viri luna park. Ovde sam neko drugi, tražim se, tražim svoj identitet kroz ulice koje će mi se svideti, kroz sopstvene reakcije u gradu u kom me niko ne zna, kroz degustiranje kafa. Mogu li još uvek iznenaditi sebe? Kafa Zanzibar – nasumično odabrana, najlepše je iznenađenje do sada, nenametljivi a istovremeno praznični ukus narandže.

Ovaj je grad odličan za decu. Imaju divno igralište kod trga Tettye, i u Esperanto parku, a najlepše u Žolnai kulturnoj četvrti, gde se nalazi i lutkarsko pozorište, tamo je i soba interaktivne nauke u kojoj se dešavaju opipljiva čuda. Svako će vam pridržati vrata, niko vam neće dati plastičnu kesu ma koliko stajali i čekali (s druge strane, mi se zatrpavamo kesama za svaku sitnicu, guraju vam ih u ruke). Ovde se kese kupuju, pa ćete dvaput razmisliti da li vam je zaista potrebna. Staze za bicikl su dobro obeležene, ako piše da se na autobuskom stajalištu ne puši – svi se toga pridržavaju. Unovčili su sve što se u gradu proizvodi (i izvozi bogatašima) ili se nekad proizvodilo, za svaku takvu delatnost naplatiće vam ulaz i ispričati priču, delić istorije. Sva okolna mesta imaju banje: Harkanj, Sigetvar, Šikloš, Mađarheterlend (osim pripadnosti istoj ugro-finskoj grupi jezika, vidim da dele zajedničku sklonost ka opuštanju u saunama i toploj vodi).

Život tamo teče i bez mene.

  1. decembar

Telefon brine o meni, čim otvorim oči, kaže mi: u Pečuju će danas padati kiša, ostani suva danas u Pečuju.

Žena je pala kod tržnog centra. Prva je, kao i uvek, pritrčala najsitnija devojka krhke građe. Ostali su išli u paru, ona je jedina bila sama.

Kafa Arabija (veliko razočarenje kao u istoimenoj pripoveci), očekivala sam gorku kafu za odrasle, a dobila neku šećerlemu.

Poslednji dani

S obzirom da dolazim iz Vojvodine, ne mogu da govorim o Drugima i Drugosti ili nekom kulturnom šoku, sva jela i običaji su mi manje-više poznati. Ipak, ima nečega čega kod nas nema.

Čokoladice sa sirom.

Čokoladice

sa

sirom.

Osim toga, dva dana sam živela u zabludi da jedem kiselo mleko (teško da te bog sačuva), da bi mi u prodavnici došla spoznaja da je u pitanju bila pavlaka.

Stalno zaboravljam da ovde treba pritisnuti dugme na semaforu, naručiti zeleno svetlo iako nisi slep.

Ostalo mi je nejasno da li je bend 30Y dao sebi ime po broju autobusa u mestu Szombathely ili po pečujskom autobusu, ili je bus posle dobio ime po njima kada su se proslavili.

Grad bez reke, na suvom. Nisam razumela o kakvom osećaju mediterana ovde govore, a onda mi se desilo – slično sam doživela jedino u Mostaru. Bilo je to u ulici Jokai, iza glavnog Sečenji trga, na platou zatvorenom sa svih strana zgradama ispred kojih su bašte kafića – odjednom me je zapljusnula morska, mediteranska atmosfera iako od mora nema ni traga ni glasa. Italijanski restoran, sunčan dan, kafei, antikvarnice, primorski šmek, trg popločan u belo, i dalje niz Ferencesek ulicu dok nisam nabasala na parkiran tramvaj nalik na „Lisabonsku 28-icu“ van šina, pečujski tramvaj koji više ne klizi gradom. U potrazi za notama za Bahov Dobro temperovani klavir (narudžbina od bivše cimerke), razgovaram sa ekscentričnim i beskrajno simpatičnim antikvarima-knjižarima. I među starim knjigama osećaj poznatoga, dom – no, da li je taj osećaj jači u tržnom centru ili u antikvarnoj knjižari?

Mačka koja lenjo ustaje sa svog jastučka u osunčanom oknu prozora iznad naših glava, crnac šiša mršavog mladića, ekskurzije odraslih koji se kao lutke na navijanje miču i gledaju na sve strane, žena vodi ponija, deca se vrte u pletenim korpama na vrtešci (srednjovekovna zabava), statua Ferenca Lista (Romeo na balkonu, vitez tužnog lica među gvozdenim grožđem i limenom vinovom lozom). Danas gde god sam videla otvorena vrata – ušla sam. Bila sam potpuno sama u Katedrali i kripti, a onda sam naišla na odškrinuta vrata nekakvog vrta. Pored kapije na zidu je pisalo: Barbakan ter. Našla sam se u jednom parku (opet potpuno sama), ptice su prhnule sa statue Janosa Panoniusa. Žbunje, bršljan, puzavice, potom mala vrata u zidu, pa viseći most i stepenice do vrha kule i osvojila sam Barbakan.

Ima jedna tajna u ovom gradu. Ona govori o specijalnom premazu na predmetima izrađenim od Žolnai keramike koji se različito obasjan čini da ima uvek drugačiju boju (od žute, zelene, crvenkaste do plave i ljubičaste). Ime mu je eozin (grč, eos – zora.) a legenda o ovom specifičnom mineralu kaže da će se tajni recept pojaviti baš po ovako sunčanom decembarskom danu.

Već znam kojom trasom se šeta čovek s tesco kesom koji razgovara sam sa sobom. Već klimam glavom ženi koja vozi svog psa u kolicima za bebe. Reč koju svuda vidim je: karacsony, a reč koju svuda čujem: kedves.

Sirotinje najviše ima kod tržnog centra i po klupama na trgovima. U kraju u kojem inače živim u Novom Sadu nekada je postojala železnička stanica. Stanice više nema, ali ljudima je ostalo u krvi ili u navici da na tom mestu spavaju po klupama i ispijaju žestinu od ranog jutra.

Žena. Čak i u ovom beskućničkom poretku ona brine. Ona im svima deli toalet papir, broji i svima daje jednak broj listova: egy, kettő, három (ništa bez žene). Svuda piše: zalog, zalog. Dvoje beskućnika se grejalo u tržnom centru, međutim, izbacili su ih napolje jer je ona pravila neke probleme (nije baš svesna). On je mazi po kosi i teši.

Ne mogu da mislim o Rimljanima i ranim Hrišćanima, moja mašta je previše ograničena da bih na osnovu arheološkog nalazišta zamislila ceo grad. Interesantnije mi je da zamišljam kako su se ovde derviši mevlevijskog reda vrteli u transu i kako je sirotinja dobijala besplatne lekove (kod crkve Milosrdne braće). Napuštam svoju terasu za štucanje. Recepta za eozin nema, svako mora da pronađe svoj. Književnost je eozin, može prelamati čitav spektar zavisi iz kojeg ugla posmatramo (šta su boje nego svetlosna konvencija), pisati znači namazati se dobro da se ne pohabaš, da traješ večno.

 

 

 

 

 

 

 

 

[1] Prevod: Danilo Kiš

Szólj hozzá